Svjesni smo da je u današnje vrijeme, sve više djece koja su od najranijeg uzrasta izložena ekranima, bez obzira na to što sa svih strana čujemo da su ekrani „štetni“ i da ih po svaku cijenu treba izbjegavati. Roditelji najčešće, ne znaju konkretne posljedice korištenja ekrana i često se vode sa onim: „i ovo dijete koristi ekran, pa šta…“. Iz tog razloga, pokušaćemo Vam objasniti do čega dovodi korištenje ekrana u najranijem uzrastu:

NEADEKVATNA SENZORNA STIMULACIJA

Senzorna integracija predstavlja prijem, obradu i odgovor na informacije iz spoljašnje okoline-jednostavno rečeno, senzorna integracija je u bazi svih ponašanja. Sve se ovo odigrava putem senzornih sistema ( taktilni-dodir, vizuelni-vid, auditivni-sluh, gustativni-okus, olfaktorni-miris, proprioceptivni-osjećaj sebe i vestibularni-„čulo ravnoteže“).  Senzorna integracija se razvija izlaganjem različitim senzornim podražajima i učenjem djece kako da integrišu informacije koje dobijaju. Ukoliko je razvoj uredan, ovaj proces se prirodno odvija kroz interakciju sa okolinom i igru. Najbitniji sistemi za svijest o sebi i motorni odgovor, odnosno za funkcionisanje djeteta jesu: taktilni, proprioceptivni i vestibularni sistem. Izlaganjem djeteta ekranu stimulišu se samo auditivni i vizuelni sistem, dok ova tri najbitnitnija nisu stimulisana. Kao rezultat ranog i prekomjernog izlaganja ekranu mogu nastati različite senzorne disfunkcije koje prouzrokuju različite probleme u učenju i ponašanju.

NEPRIRODNO LUČENJE HORMONA

Svaki put kada mozak nešto novo nauči ili ostvarimo neki uspjeh, luči se hormon sreće – endorfin. To je biološka nagrada kada nešto savladamo. Istraživanja govore da se endorfin prirodno luči svega nekoliko puta u toku dana. Kada dijete koristi ekrane ili igra igricu, ima mogućnosti česte promjene aktivnosti bez mnogo truda ili u igricama prelazi nivoe i ostvaruje „uspjeh“. Svaki put kada promijeni „klip“ ili „pređe nivo“ na igrici, luči se endorfin, tako dijete u roku od petnaestak minuta podstakne lučenje endorfina preko petnaest puta, što mijenja fiziološko funkcionisanje organizma. Endorfinski receptori su kao morfijski receptori – dijete brzop razvija zavisnost od ekrana slično kao i kod korištenja narkotika. Upravo zbog toga djeca često burno reaguju kada im se uskraćuje ekran.

PONAŠANJE „SAD I ODMAH“

Era  ekrana i pametnih telefona omogućava nam da samo dodirom prsta dobijamo informacije ili utičemo na neke promjene. Više nije potrebno da se oko nečega posebno potrudimo, sve nam je dostupno „sad i odmah“. Dječiji karakter se razvija, upravo u skladu sa tim kakvim se aktivnostima bavi i kako ga vaspitavamo. Ukoliko dozvolimo da ga ekran vaspitava, dobijamo dijete koje nema strpljenja jer je duboko usvojilo obrazac ponašanja da sve mora biti „sad i odmah“ što znamo da u stvarnosti i realnom životu nije normalno.

POGREŠNA REPREZENTACIJA STVARNOSTI

Djeca ne razlikuju realnost i fantaziju kao što mi to činimo. Za njih su bajke realni svijetovi, igračke imaju svoju „dušu“, mašta je neograničena. Ukoliko je dijete više izloženo sadržajima koji nedolično prikazuju realnost nego stvarnosti, razvijaju unutrašnje svijetove i preslikavaju ponašanja junaka iz ekrana u realan svijet, ne shvatajući pravi uticaj njihovog ponašanja. U virtuelnim svijetovima nema posljedica za neadekvatna ponašanja, dok u realnosti leže mnoge opasnosti.

USVAJANJE NEADEKVATNIH KOMUNIKACIJSKIH OBRAZACA

Komunikacija i govor se razvijaju od rođenja samog djeteta. Dijete posmatra majku, oca, braću i sestre i sve ostale u svom okruženju. Kada se beba nasmije, majka joj odgovori osmijehom, kada vidimo da je djetetu neugodno i mi prilagođavamo svoje neverbalne i verbalne reakcije djetetu. Dijete polako usvaja značenje pojedinačnih riječi i uči da ih veže u rečenicu. Uči se komunikaciji i interakciji sa ljudima oko sebe. Kada je u  najranijem periodu izloženo crtanim filmovima i telefonima, dijete prirodno pokuša da ostvari komunikaciju sa likovima iz crtanog-nasmije im se, pozove ih….međutim oni ne reaguju i djeca se razočaraju.  Kasnije to pokušaju ponovo-međutim, interakcije nema i dijete naposlijetku odustaje. To se dešava iznova i iznova i djeca tako usvajaju pogrešan komunikacijski, odnosno uviđaju da njihova želja za komunikacijom nema posljedicu – te sve više i više odustaju od komunikacije uopšte. Tada često dobijamo djecu koja se ne odazivaju na svoje ime, ne gledaju u oči kada komuniciraju, lutaju po prostoru i imaju neadekvatne reakcije.

PROMJENA BRZINE RADA MOZGA

            Dječiji mozak kao i ljudski radi na određenoj frekvenciji kako bi primio i obradio informacije iz spoljašnje sredine. Kada je dijete izloženo ekranima, ono mora da primi i obradi niz svjetlosnih i zvučnih efekata iz slika i zvukova koji se smjenjuju i iz tog razloga mozak mora da stavi u „veću brzinu“ . Često vidimo djecu koja su kao „zaljepljena“ za ekran i sva pažnja im je usmjerena na njega a to je upravo zbog naprezanja da se prime i obrade sve informacije. Prerano ali i dugotrajno izlaganje djece ekranima, dovodi do trajne promjene brzine rada mozga, mozak mora da radi brzo kako bi ispratio sadržaje. Međutim, naša stvarnost i realnost je mnogo sporija i kada se dijete vrati u nju, dobijamo ubrzano dijete koje trči po prostoru, nema fokusa na aktivnosti, pažnje i strpljenja jer treba dodatnu stimulaciju kako bi uopšte funkcionisao.

ČIME DA ZAMJENIMO EKRAN?

Igrajte se zaboravljenih igara: klikera, lastiša, ćore-bake, limuna i narandže, aberetečke-aberetučke….

Slušajte muziku i plešite….

Crtajte…

Boravite u prirodi…

Razgovarajte…

Pustite djetetu da mu bude dosadno – iz dosade se razvija kreativnost

Priredila: Svjetlana Cakić

Stručni saradnik-pedagog

JU „Centar za predškolsko

vaspitanje i obrazovanje“

Banja Luka