Kao i svi, primjetili smo da su nam generacije djece koja dolaze u vrtić, imaju slabije sposobnosti u odnosu na prethodne generacije, kašnjenja u govoru, slabiju motoričku spretnost, pažnju te iskazuju niz oblika nepoželjnog ponašanja. Lično smatram, da je ovoj pojavi najviše doprinijelo to što su djeca sve više uskraćena za adekvatna senzorna iskusva, još od najranije dobi.
Svi ljudi, samim tim i djeca, dobijaju informacije o spoljašnjem svijetu, ali i o sebi samima, putem čula. Čulni, odnosno senzorni sistemi prvo registruju određene informacije, koje dalje putuju do našeg mozga, tamo se obrađuju i u zavisnosti od njihove obrade, mozak „daje nalog“ da li ćemo, odnosno, kakav ćemo odgovor na njih dati. Svi senzorni sistemi su stalno aktivni i simultano djeluju, čak i kada nismo svjesni njihovog djelovanja. Senzrona integracija je neurološki proces, koji organizuje osjete iz okoline i tijela, kako bismo mogli aktivno i funkcionalno učestvovati u aktivnostima svakodnevnog života. Razvoj senzorne integracije počinje veoma rano, još u majčinom stomaku a nastavlja se intenzivno razvijati nakon rođenja, posebno u jasličkom uzrastu. Na samom rođenju, dijete ima svoje primarne reflekse koji mu pomažu u preživljavanju, senzorne sisteme koji registruju podražaje i odrasle osobe koje brinu za njih, dok mozak ne „nauči“. Srećom mozak veoma brzo uči, međutim prva stvar koju mora da nauči jeste, šta da radi sa svim podražajima koje dobija iz okruženja, odnosno kako da ih organizuje da bi dijete moglo da ostvaruje interakcije sa okolinom, uči i razvija se. Kada je senzorna integracija dobra, motorni pokreti su koordinisani, učenje je lako, a ponašanje je u skladu sa očekivanim. Da bi mozak mogao da nauči, dijete mora biti izloženo različitim podražajima.
Šta je to senzorna integracija?
Većina ljudi, se još u osnovnoj školi, a možda i ranije, upoznala sa pet osnovnih čula i čulnih sistema: taktilni, vizuelni, auditivni, gustativni(okus) i olfaktorni(miris). Međutim postoje još dva, za opšte funkcionisanje izutetno bitna sistema, a to su: vestibularni(čulo ravnoteže) i proprioceptivni sistem (osjećaj vlastitog tijela). Sve informacije koje dobijamo putem svih sedam sistema je neophodno da dobro integrišemo i upotrebimo na najbolji mogući način za rast, razvoj, učenje i na kraju upravljanje sopstvenim ponašanjem.
U cilju preživljavanja, mozak mora da uči, prima i obrađuje informacije dobijene putem senzornih sistema, integriše senzorne podražaje, stiče iskustva i ostvaruje interakciju sa svijetom oko sebe.
U osnovi svakog učenja, prvenstveno stoje čulni sistemi, a baza te osnove su taktilni, proprioceptivni i vestibularni sistem, koji nam zapravo i daju „osjećaj samog sebe“ i zajedno su odgovorni za sve motorne odgovore. Ovi sistemi nikada ne „spavaju“ i najčešće nismo svjesni informacija koje dobijamo putem njih i naših reakcija na te informacije. Problemi sa ova tri sistema, koja možemo zamisliti kao temelj kuće, direktno utiču na sve sposobnosti i aspekte učenja.
Taktilni sistem se drugačije naziva i čulo dodira. Putem taktilnog sistema osjećamo sve taktilne senzacije, uključujući vibracije, temperaturu, teksturu i bol. Taktilni sistem je prvi senzorni sistem koji se razvija u materici i najveći je senzorni sistem u telu. Receptori ne postoje samo na koži, već i na sluznici usta, grla i digestivnog sistema, unutar ušnih kanala i tako dalje. Dodir je izuzetno važan za cjelokupnu organizaciju. Razmislite o novorođenim bebama, jedan od najranijih načina povezivanja jeste upravo kontakt „koža na kožu“. Upravo je koža ta, koja nas „odvaja“ od spoljašnjeg svijeta,predstavlja prvi sistem zaštite i taktilne senzacije te njihov doživljaj su izuzetno značajni za razvoj bazične sigurnosti i cjelokupnog socijalno-emocionalnog aspekta razvoja.
Proprioceptivni sistem, je sistem koji ima zadatak da prikuplja informacije iz receptora koji se nalaze u mišićima, tetivama i zglobovima, a potom kaže našem mozgu gdje se nalaze dijelovi našeg tijela u odnosu na druge dijelove tijela, te u odnosu na ono što nas okružuje. Ovaj sistem nam omogućava da osjetimo lokaciju, položaj i pokrete našeg tijela i ekstremiteta bez korištenja drugih čula. Zovemo ga još i „čulom pozicije“(omogućava nam da kontrolišemo našu posturu) i „čulom pokreta“(omogućava nam da imamo svijest da li se neki dio tijela kreće i u kom je položaju). Kada mozak dobije informacije iz proprioceptivnih receptora, on ih integriše sa informacijama iz drugih sistema i daje određeni motorni odgovor. Propriocepcija je direktno odgovorna za kretnje u kojima su angažovani mišići, tetivi i zglobovi: trčanje, hodanje, ležanje, pokreti lica, usta, ekstremiteta, prstiju…jednostavno rečeno – sve kretnje. Bez dobre proprioceptivne obrade mogu postojati problemi u posturi tijela i svim motoričkim radnjama, ali zapravo mogu postojati problemi u kompletnom funkcionisanju i učenju.
Vestibularni sistem možemo posmatrati kao čulo ravnoteže, odnosno, on nam olakšava kretanje kroz prostor i kretanje koje se protivi gravitaciji. Odgovoran je za pružanje informacija mozgu o kretanju, položaju glave i prostornoj orjentaciji. Uključen je u motorne funkcije koje nam omogućavaju da zadržimo ravnotežu, stabilizujemo glavu i tijelo tokom kretanja. Senzorni receptori koji su odgovorni za sve ovo, nalaze se u unutrašnjem uhu. Kada hodamo ulicom i zapnemo za nešto, mozak u djeliću sekunde dobija informaciju o „gubitku stabilnosti“ i reaguje na nju. Nakon registrovanja ove informacije, mozak je obrađuje i daje naloge ostalim sistemima kako bismo zauzeli takav položaj tijela, koji će nam omogućiti da ostanemo na nogama i nastavimo da hodamo. Ukoliko informacija da smo zapeli, zakasni ili ne bude adekvatno obrađena iz bilo kog razloga, vjerovatno ćemo završiti na zemlji.
U današnje vrijeme, djeca su najčešće, već od najranijeg uzrasta izloženi ekranima i različitim multimedijalnim sadržajima, koji stimulišu auditivni i vizuelni senzorni sistem, a taktilni, proprioceptivni i vestibularni (KOJI SU ODGOVORNI ZA OSJEĆAJ SAMOG SEBE I MOTORNI ODGOVOR) su u potpunosti zapostavljeni. Jedan od razloga zbog kojih dolazi do sve veće pojave kašnjenja u dječijem razvoju, jeste upravo nedovoljna senzorna stimulacija.
Kako možemo da stimulišemo senzornu integraciju?
Djetetu je neophodno omogućiti da nesmetano istražuje svijet oko sebe, bude u kontaktu sa prirodom, životinjama i drugom djecom i ljudima. Da bi moglo da integriše senzorne informacije, neophodno je da bude izloženo senzornim podražajima, da osjeti različite mirise, ukuse, čuje zvukove, dodiruje predmete različitih materijala, tekstura, temperature. Dijete mora da mijenja položaje, smijer i brzinu kretanja, angažuje svoje mišiće, tetive i zglobove.
Dajemo vam prijedloge aktivnosti koje ciljano stimulišu određene senzorne sisteme:
Aktivnosti za stimulaciju taktilnog sistema: aktivnosti pjenom, zrnastim materijalima, sakrivanje predmeta i traženje dodirom, igre tijestom, plastelinom, pijeskom, zemljom, dodirivanje predmeta različite teksture, igre sa vodom…
Aktivnosti za vestibularnog stimulaciju sistema: njihanje, ljuljanje, jahanje, penjanje, provlačenje, kotrljanje, vožnja na rolerima, trotinetu, skejtu, penjanje na drvo, skakanje…
Aktivnosti za stimulaciju proprioceptivnog sistema: guranje, skakanje, natezanje, marširanje, udaranje predmetima, pljeskanje, stezanje, zatrpavanje, nošenje tereta različitih težina…
Aktivnosti za stimulaciju vizuelnog sistema: posmatranje okoline, posmatranje sebe i drugih, usmjeravanje pogleda za svjetlošću i pojavama, igre sjenki, bojenje i crtanje, uparivanje i umetanje predmeta, igre memori, uočavanje sličnosti i razlika…
Aktivnosti za stimulaciju auditivnog sistema: čitanje priča, slušanje pjesama, recitacija, raznih zvukova, traganje za izvorom zvuka, identifikovanje vrste zvuka, pjevanje, recitovanje, igra zvučnim igračkama, sviranje i muziciranje, igra pogađanja tuđih glasova…
Aktivnosti za stimulaciju olfaktornog i gustativnog sistema: prepoznavanje okusa i mirisa različitih intenziteta bez upotrebe čula vida, opisivanje i uparivanje okusa i mirisa…
Priredila: Svjetlana Cakić
Stručni saradnik-pedagog
JU „Centar za predškolsko
vaspitanje i obrazovanje“
Banja Luka